Kao po običaju, počeo sam da se preseravam. Duboka i ozbiljna analiza autobiografije Shane MacGowan, strana i po dosadne idolatrije. Đe mi je pamet? Čovjek je cijeli život proveo u zajebanciji, pijančenju, bestidno uživajući u svim i svakakvim porocima i u potpunosti ne brinući o posljedicama ili ličnoj sigurnosti.
Kako nekada, tako i sada. Vuk dlaku mjenja, ali ćud nikada, a ova knjiga to živopisno, i bez dlake na jeziku, itekako pokazuje. Rađena kao intervju koji je vodila njegova supruga Viktorija, Shane nas vodi kroz godine odrastanja na farmi u irskoj; Ginisu i viskiju (već u drugoj godini, pa se ništa ne čudite), duvanu, domoljubnoj irskoj pjesmi, IRA-i i konjskim trkama i klađenju. Tu je i selidba za Englesku te ulice Londona; bande, tuče, slomljeni nosevi, krađe i konstantno alkoholisanje; rane godine panka (vidi napomenu na dnu), moda, kanibalizam eksces (!), pozerisanje i anti sve; The Pogues uspon, i besvijest turneja; The Pogues pad, i besvijest turneja, solo rad sa The Popes, pijančenja na bini, pijančenja po hotelima, podjebavanje etabliranih i „ozbiljnih" bendova i muzičara, problemi sa vlašću, ludnice, duhovno otvaranje očiju, Irska, Irska, Irska i ponovo Irska.Za „moderne" standarde, Shane MacGowan je izuzetno čudan čovjek. Jeste, grdan je kao grob, izgleda kao beskućnik, koliko sam razumio, često i miriše kao jedan, briga ga za društvene norme i sve je to apsolutno nebitno, sve je to spoljašnjost. Unutrašnjost je bitna, a za razliku, niti ga je strah niti ga je teško navesti da priča o svemu što mu leži na srcu. Ukratko, čovjek je irski narodni pjesnik i nacionalista koji je život posvetio veselju. Sve ostalo je nebitno. Neki ga vole, neki ne, mnogi nemaju pojma ko je, „gomila" ga osuđuje samo na osnovu izgleda, a ako vas interesuje, ko je i što je pored muzike i lirike, popijte jednu čašu sa Shane McGowanon, jer haos ga prati svugdje, on ga stvara i uživa u njemu i to je ono što privlači. Na putovanju će se vjerovatno nadovezati još mnogo čaša, a „ozbiljnost" ili „neozbiljnost", zaboravite barem na kratko. A Pogue Mahone, u prevodu je, poljubi me u dupe.
Nikola Franquelli
Kada je 2011. domaća alternativna muzička produkcija uspjela iscijediti šest albuma, mnogi su se nadali da je to nagovještaj nečega. Za upućene ovo je bilo i pravo malo čudo. Ova godina bi zbog svojih specifičnosti na polju muzičkog izdavaštva, vrlo lako mogla upisati sebe u crnogorske kulturne knjige.
"Teško da ima novca u pravoj umjetnosti. Muzika će postati umjetnost kada nestane novca."
