Psihodelična rok scena Kalifornije u drugoj polovini 60-ih i početkom 70-ih godina

summeroflove031117Kada je u pitanju rok scena iz perioda druge polovine 60-ih i početka 70-ih godina, Kalifornija je svakako imala najrazvijeniju scenu u Americi, a samim tim može se reći i u čitavom svijetu. Naravno, prednjačila su dva grada, svaki na svoj način - San Francisko i Los Anđeles, mada je scena bila aktivna i u drugim gradovima Kalifornije.

Između ljubavi i rata - Summer of Love 1967 (1. dio)

summeroflove0610173Ljeto ljubavi danas jeste jedno nostalgično i romantično putovanje u prošlost, fenomen koji je svakako nadrastao i ideologe i aktere, i ostao tema analiza i različitih interpretacija. Za mene, taj period je najbitniji zbog toga što je, da kažem, uozbiljio rokenrol. Tačnije, doveo ga je u onu poziciju koja mu do danas pripada – poziciju avangarde, simbola otpora, pobune i aktivnog razmišljanja o slobodi, odnosno pružanja nade da se do nje dođe. Rokenrol je fizionomiju i ideološku profilaciju, koja znači bunt i pobunu, dobio baš tada. Ne želeći da budem preoštar prema rokenrolu pedesetih, prema žanrovima kakav je rokabili, ali sredinom šezdesetih, dakle ne striktno 1967. nego i koju godinu ranije, rokenrol se sa nekih ,,lakših'' nota, često banalnih tekstova, maturskih svečanosti, preselio u široke vidike filozofije, sociologije, politike, književnosti, psihologije...

Istorija omota ploča: Tabula rasa (1930-1940)

ploce190917Prodavnice ploča su danas rijetkost! Mislili ste možda da je u "zlatnim vremenima" one zemlje bilo drugačije. U Zagrebu, Beogradu, Ljubljani vjerovatno jeste, u našim malim mjestima svakako nije. Prodavnice ploča, i muzike uopšte, su bile - nepostojeće. U stvari one su se zvale prodavnicama mješovite robe ili prodavnicama bijele tehnike. Tako ne čudi što su se nosači zvuka nabavljali u Robnoj kući, Elektronu, Gorenjevom salonu, Tesli... Naravno pričamo o Jugoslaviji šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Devedesetih u državnim prodavnicama svakako nije bilo nabavljivo ono što bi ste rado čuli, a rijetki privatnici... eh privatnici.

Azra - mala škola političkog mišljenja

stulic290816Drug iz školske klupe znao je dobro crtati, kupili smo vodootpornu crvenu boju i dvije bijele majice, i on je, s fotografije radničkih demonstracija u Gdanjsku, savršeno vjerno precrtao logotip Solidarnošći.

25 godina debi albuma Pearl Jama - Kako je nastao "Ten"

motherlovebone270816

Jedna od onih prohladnih proljetnih londonskih noći. Jedna od onih koje ti vraća mozak nazad u akciju nakon što je isti bio otupio od nekoliko sati pića i hrane u udobnom restoranu. Kasno je, ali ne i prekasno. Mala grupa šeta kroz Soho, smije se, sudara ramenima – samo dobri drugari u prohladnoj noći. Ne izgledaju kao neko ko ima previše problema. Bili su u vrhunskoj formi cijelo podne. Ipak dvojica odnjih - Jeff Ament i Stone Gossard su upravo zatvorili poglavlja svojih života koja nikada neće zaboraviti, i, iako niko od nas ko je šetao tuda te večeri nije to znao, nešto još pamtljivije i znatno manje bolno je trebalo da se dogodi.

Bila je to još jedna rutinska akcija, naravno, stisak ruke i osmijeh za Stonea i Jeffa, šansa da mlada grupa i njihov prvi album upoznaju i možda dobiju podršku par novinara. Niko nije znao puno o njima tada. Mother Love Bone je bio zabavan bend, dijelom Queen, dijelom nešto potpuno drugačije. Sijetlska scena je dobijala na zamahu u periodu klimaksa cock rocka, no, ulice još nijesu bile pune flanelskih košulja i kozjih brada, a imena Kurt i Courtney još nijesu značajno odzvanjala. On je napisao i snimio briljantne pjesma za Nevermind, no one će još neko vrijeme tražiti odobravanje javnosti.

Ljudi su se hvatali u dubine malenog albuma koji će objaviti kuća A&M, a koji se zvao Temple of the Dog. Alice In Chains, Smashing Pumpkins, Hole, Stone Temple Pilots, Candlebox.. su bili još uvijek u povoju. Do te noći, i Pearl Jam.
Ironično, čovjek koji je težio da bude istinski šepureći frontmen superstar odigrao je vitalnu ulogu u usponu benda kakav je Pearl Jam. I to je uradio, tako što je umro.

Andrew Wood imao je klasični CV čupavog frontmena osamdesetih godina prošlog vijeka. Tinejdžerska opsjednutost slavom sustigla ga je nakon svirke Cheap Tricksa. Odrastao je na Kissu, Bolanu, Bowieu, Elton Johnu i Prince-u. Volio je ekscese u oblačenju, šminci, pa i u imenu – sam je osmislio nik 'L'Andrew, the Mythical Love Child'.

„Da je mogao biti neko, bio bi Freddie Mercury" - prisjećao se kasnije Stone Gossard. Njegov način razmišljanja nije bio onaj Cobainovski, no u Woodu je bilo mnogo više od pukog privlačenja pažnje. Imao je izražajnu, dopadljivu ličnost i dar za idealističkom ekspresivnošću epskog rokenrola. Intuicija mu je govorila kako da koristi svoje prisustvo ili natjera ljude da obrate pažnju. Imao je i onu drugu stranu. Uobičajenu za rokenrol. Od ranih dana konzumirao je alkohol i droge.

Kada je bio u prvom pravom bendu - Malfunkshun, otac ga je morao hospitalizovati zbog hepatitisa koji je zaradio preko igle. Njegov brat i kolega Kevin sjeća se da je već do 1985. imao tragove igle niz obje ruke.

Doprinos Malfunkshuna uticajnoj sijetlskoj kompilaciji Deep Six, bila je pjesma With Yo Heart Not Yo Hands o heroinu i hepatitisu. Wood je osjećao da mu Malfunkshun, i pored činjenice da su u bendu bili njegov brat i najbolji prijatelj – bubnjar Regan Hagar, nije mogao dati temelje za ono što je radio. Nakon toga po binama Sijetla izvodio je solo performanse, kada ga je primijetio Stone Gossard.

„Imao je kicoški šarm. Uvijek je bio zabavan, razoružavajući, i bilo je jako teško ne voljeti ga. Potpuno vas je obuzimao." – sjeća se Gossard. „Počeo sam da patim od bolesti frontmena" – sjećao se Wood toga vremena. Gossard je bio jedan od gitarista Green Rivera, još jednog lokalnog benda koji se našao na Deep Six kompilaciji. U istom bendu se u ulozi basiste pojavljivao Jeff Ament. Tu su bili još i gitarista Bruce Fairweather i pjevač Mark Arm koji će kasnije oformiti Mudhoney. Bend je finansirala, u to vrijeme, mala lokalna etikete Sub Pop, i uradili su EP Dry As A Bone sa producentom Jack Endinom i mini album Rehab Doll koji je objavljen nakon raspada. Bio je to iritantni koledž rok koji će kasnije dobiti na značaju isključivo zbog imena koja su ga stvorila. Gossard i Ament su tražili novi početak, možda u Los Anđelesu ili čak sa Andrew Woodom u kišovitom Sijetlu lišenom trendova. Odabrali su Wooda i vrata budućnosti su se otvorila. Do 1988. bend će dobiti ime Mother Love Bone, klasični komadić Woodove retorike i uključivaće osim njega: Gossarda, Amenta, Fairweathera i bubnjara Greg Gilmore-a.
Pisali su brzo i plodno, kreirajući tripične, sonične rok pjesme poput Stardog Champion i Holy Roller, epske stvari poput Crown of Thorns. Njihov menadžer Kelly Curtis i Jeff Ament nekako su uspjeli da natjeraju velike etikete da se otimaju o njih, pa su na kraju potpisali za Polydor, 19.novembra 1988. Bio je to ugovor za sedam albuma.



Povodom mini albuma Shine koji je prethodio debi materijalu Apple, Wood je upitan da opiše bend. „To je bijeg, jer ne želimo da budemo ozbiljni i ne želimo ljude da podsjećamo na ono što je stvarno. Želimo ih odvući dalje od toga. Mislim da smo zato, makar ja jesam, proistekao iz škole Marc Bolana". Proročki je dodao: „No, ipak Crown of Thorns je pjesma sa porukom, pjesma o ljudima koji su se pogubili u igri sa drogom i sličnim stvarima. Mnogo mojih prijatelja u Sijetlu su veoma zbunjeni. Izgleda mi da misle da je smisao života rok zvijezde ili života u rokenrolu uvijek biti na drogama".

Andrew Wood je umro od heroinskog overdouza 19. marta 1990. Bio je čist četiri mjeseca i tokomdaljeg oporavka trebalo je da ga prati novi tur-menadžer, još jedan rekonvalescent, kada su Mother Love Bone krenuli na veliki koncertni proboj.
Odvezao se sam u donji dio Sijetla i uradio se. Njegova djevojka Xana našla ga je u komi na njegovom krevetu nekoliko sati kasnije sa svježim ubodom na podlaktici. U njegovom povratničkom, ujedno i posljednjem špricu je bilo svega nešto manje droge od one količine koju je koristio na vrhuncu svoje zavisnosti. S obzirom na to da mu je tolerancija na drogu opala tokom 116 dana oporavka, mogao je isto tako sebi presuditi pištoljem. Bilo bi makar brže. U životu ga je nekoliko dana potom održavao aparat u Habourview bolnici. Porodici je rečeno da su šanse za izlazak iz kome gotovo nikakve, a ukoliko bi se to i desilo, bio bi mentalno hendikepiran usljed nedostatka kiseonika u mozgu.

Nakon nekoliko užasnih dana, porodica je odlučila da isključi aparate za održavanje života. Njegov krevet u tom momentu okruživali su porodica, djevojka i kolege iz benda dok je sobu ispunjavao zvuk njegovog omiljenog albuma grupe Queen – „A Night at the Opera". Imao je 24 godine.

Gossard će se kasnije iskreno prijsećati emocija koje su pratile Woodovu smrt. Imao je drugačiji pogled na život, vjerovatno kao bilo ko ko je vidio prijatelja kako odlazi. „Andy je bio od one vrste ljudi koji su uvijek djelovali malo tragično. Uvijek je bilo nešto tužno u vezi kompletne njegove prirode, a način da to skriva i bori se sa tim je bio da izigrava ovog samouvjerenog, srećnog tipa" – govorio je gitarista.

Gossardova prva profesionalna odluka bila je da je gotovo sa Mother Love Bone. „Nije bilo razloga da se nastavi sa tim imenom. Ono za šta smo se zalagali bilo je na album Apple i nijesam želio da iznova stvaram sve to sa novim pjevačem. Kada je nešto gotovo, treba ga pustiti da umre" – rekao je Gossard.

Bila je to i teška poslovna odluka. Jeff Ament se složio sa svojim kolegom da bi nastavak te priče bila totalna prostitucija. Obojica su se borili, prvo sa Green Riverom, pa sa Mother Love Bone dok nijesu potpisali prvi veliki ugovor. Napravili su iznimnu malu ploču taman u vrijeme kada se plima dizala i donosila istinski iskrenu i emotivnu muziku, nakon ere zabavnog roka. U krucijalnom momentu izgubili su pjevača na ovakav način. Mnogo ljudi bi pokleklo, zamijenilo ga drugim i nastavilo dalje. Mnogi, ali ne i oni.

Da sumiramo situaciju – sve se ovo desilo u momentu kada muzika Sijetla samo što nije postala planetarna.

(kraj prvog dijela. Prevela i priredila redakcija Mulja. članak je objavljen u Classic Rock #24)
DRUGI DIO PRIČE O "TENU"

Boye - Dosta, dosta, dosta

boyedostaoriginalslika-11505220Točka na D

Prolazi, crna godino. Tim stihom iz knjige Ulica Novice Tadića, koji je jednog nedavnog januara također nečujno prošao (možda mu se tek omaklo), započeo sam prije točno godinu dana ovaj dnevnik. Dnevnik je zapravo bio tjednik, stih je ustvari zaključio prvi tekst (onaj o Rundekovom 'Señoru') no, kužite poantu: zatvoren krug, kalendar Maja, početak i kraj, novi ciklus i sve te traljave trice. Kako god bilo godina je, pizda joj materina, uvažila moje apele.

Nekim čudom vani je opet zima, i Zagreb je opet zavila magla. Ona šugava baruština ni na nebu ni na zemlji koja ti se uvuče u nosnice i otud udara na mozak, mekša meso. Kroz tu tupu koprenu, sjekle su je reklame i slučajni farovi, probijao sam se danima i u šumi novogodišnjih zbrajanja i oduzimanja tražio prikladnu pjesmu, song za posljednju stranicu. Ne znam zašto baš jedna godina, pedeset dva tjedna i pedeset i dvije pjesme domaćih bendova, mahom iz desetljeća u kom sam rođen – valjda sam sklon jeftinom, datumskom zaokruživanju, kad je već riječ o priči koja se po definiciji zaokružiti ne može. Sve je moglo biti drugačije; bendovi, ploče, pjesme – samo ti dani bili su kakvi jesu, bijesni i uvijek prekratki, sami u sebe zbijeni i više od svega određeni svojim prolaskom, u sjećanje stjeranom nepovratnošću. Uz njih vezane nikome važne sitnice, sve teško isprative asocijacije i komadići osobne povijesti rasuti tim samo prividno kultiviranim nizom, u lijehu prerušenom datumskom makijom, također su mogle biti druge, no to i nije potrebno isticati. Ni jedno od njih ne predstavlja best of; više tek još jedan sumnjivo adekvatan refleks ni po čemu optimalnoga svijeta. Leibniz, in your face.

Rješenje se, kako to nalaže žanr, uglavnom samo nametnulo. Svega mi je već pomalo dosta, a iz ovih zapisa trebalo bi biti jasno da sam doslovnostima sklon. Boye su, ukratko, na neki način sumirale ovu godinu, pa i njezinu stihovnu (ne)boju. Crna, potpuni izostanak svjetla, makar u potenciji sadrži sve, a izgleda da je na nama da to temeljito ništa razlažemo i prekrajamo prema mogućnostima. Za razliku od ovog dnevnika, koji je mogao biti svakakav ali je baš ovakav, 'Dosta! Dosta! Dosta!' je od sredine osamdesetih godina snimljena u mnogo različitih aranžmana i verzija. Mijenjali su joj se glazba, tekst, izvođači, pa čak i naslov – teško je u njoj pronaći konstantu osim te da je, nekim čudom, svaka izvedba na svoj način dobro funkcionirala. Svaka je njezina 'faza' odražavala producentske intencije, ali i ukupne glazbene nazore jakih autorskih figura koje su ovaj, u početku sto posto ženski novosadski sastav u tom trenutku 'držali pod svojim'. Prekretnica u radu benda, koja je označila i službeni diskografski debi, približila ih novovalnom mainstreamu te donijela nešto širu publiku, ali i autorski potencijal samog benda gurnula u drugi plan, bila je suradnja s Kojom.

Ranija, meni možda i draža, mnogo manje radiofonična, 'introvertirana' verzija pjesme može se, pod sasvim prikladnim naslovom 'Mikrosvet' pronaći na nekoliko različitih demo-snimaka. Producirao ju je sadašnji životni suputnik lead vokalistice i klavijaturistice Jasne Manjulov, Slobodan Luna-La Strada Tišma, a aranžmanom i atmosferom najviše podsjeća na kasni Paraf. Mnogo je ravnija, nešto kraća, synth vodi osnovnu melodijsku liniju i dominira teksturom i zvučnom slikom, a tekst manje robuje formulaičnosti i repetitivnosti albumske verzije. Potonjoj, s prvijenca iz 1988., Zeleni Zub i službeno potpisuje muziku, a i bez toga preko čitave trake bliješti njegov karakterističan potpis. Klavijature su potpuno eliminirane, bas linija izvučena u prvi plan, ritam podebljan, gitare distorzirane, ubačeni skrečevi, a modificiranom tekstu dodana je i 'odrepana' strofa, koja također zvuči kao da ju je dopisao Koja. Ova 'ekstrovertirana' verzija uglavnom je i definirala zvuk prva dva albuma benda, koji je završio kao neka vrsta popiziranog, ženskog Kičminog spin-offa. Šteta, jer Kičma je kao Ramones – jednostavno nije moguće zvučati kao Ramones a da to ne bode uši kao plagijat ili loša šala – no i tih se zelenozubih Boya ponekad rado sjetim na plesnom podiju; nosim ih negdje duboko u nogama.

Osim za ples noge još mnogo češće služe za odlaženje, a to nam trenutno ne gine. Godina je svoj salto mortale već izvela, sad je na meni i ovom dnevniku red: sjajno je da bar u nekim krajevima nema ni malo drame. Vidimo se u nekom drugom dnevniku, preko koprene teksta, takav sam najbolji. Inače znam biti neugodan, ne mijenjam redovno čarape, lijen sam, kasnim; ne zovite me u kuće. Pišam u lavandine.

 

Marko Pogačar
booksa.hr

preuzeto uz blagoslov autora i sajta

Arsen Dedić - Kuća pored mora

Arsen_DedicNisu to stabla

Od svih tih prokleto mnogih velikih i malih krajeva koji na sve čekaju i u tom su čekanju često nasilni; pritišću, rasipaju i grizu više no što mogu progutati samo ne bi li što prije stigli; od svih tih svakidašnjih konačnih rezova ili kratkoročnih odgoda kraja jedan me posebno pogađa.

Buldožer - Novo vrijeme

buldozernovovrijemeSivi štofovi

Prvi put kad sam uživo gledao Marka Brecelja, u to vrijeme već postariju čupavu pojavu s tirolskim šeširom, samoironičnu kombinaciju Kekeca, Bedaneca i anonimnog tirolskog jodlera, imao sam točno upola manje godina nego sad, i pizdio sam što sam za to sranje ipak dao nekakve pare.

25 godina debi albuma Pearl Jama - Kako je nastao "Ten" (2. dio)

pearljam120916Eddie Vedder se uputio ka svom radnom mjestu u non-stop otvorenoj benzinskoj pumpi u San Diegu jednog petka 1990. Držeći kod sebe traku koju mu je proslijedio Jack Irons, nekadašnji bubnjar RHCP. Irons i Vedder su bili drugovi sa košarkaškog terena, a Irons je upravo odbio ponudu da bubnja za momke sa demo trake koje je znao još dok su bili Green River. On je jednostavno imao osjećaj da bi ta muzika odgovarala njegovom prijatelju Vedderu i njegovom glasu.
Vedderova uobičajena praksa je bila da preslušava trake tokom višečasovnog rada na pumpi, a da se potom u ranim jutarnjim časovima, nakon duge smjene preda surfovanju. Većinu dana provodio je snimajući demo snimke. Ljudi su se pitali – kada spava.

 

"Muzika izražava ono što se ne može reći, a o čemu je nemoguće ćutati".
Viktor Igo

The Bad Plus
cache/resized/8c1d17f1494eae7a23f52d9a82569169.jpg
cache/resized/507e063f8656f111232fa8f964267a86.jpg
cache/resized/e26010f4bbb2da0b30619a4f9f81bdd7.jpg
cache/resized/bbdcd05997565675bd4de987abbb5070.jpg
cache/resized/ca3c7878db5580191e3462830eb5d1cc.jpg

ALBUM STREAM

The Bad Plus

The Bad Plus je jazz trio iz Minneapolisa, Minnesotw, koji čine basista Reid Anderson, pijanista Orrin Evans i bubnjar Dave King. Osnovani su 1989. godine i do sada objavili šest studijskih albuma. Never Stop II je njihovo sedmo izdanje.

Uživajte!!!

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…